Kotor: znaš li sada zašto gorim?

Uncategorized

Kotor: znaš li sada zašto gorim?

Jutros sam disala pod vodom
I skupljala ribe svojim dlanovima
Jutros mi je češka vještica Kotorom šila haljine
I ožiljke
Kosu mi vezivala u mašne
Jutros su me svi kapetani imali
Na glavnom trgu
Tvoga grada
Pa njihove žene pripremile giljotinu na istom tom trgu
Malo prije nego sam naslonila glavu na jedinu dimenziju koju nisi dotakao svojim prstima
Koje nisi svjestan
Savjestan
Prisutan
Ni ti
Ni tvoje žene
Ni tvoji potomci
Konci
Uzroci
Onu kojom sam hodala prije tvog rođenja
I svog
U kojoj sam smrvila grijeh
I osmjeh
U kojoj umrijeh
Na tren
Trista godina mladosti nije malo
Zar ne
Trista godina bez cipela
Kaldrmom čežnje
Bruke
I čekanja
Da se rodiš
Moje su misli krojene po tvojoj mjeri
Moja magla je rasla u zenici tvoga oca
Ja sam te prošla
Ja sam ovdje došla
Iz utrobe tvoje majke
Ja sam sa tobom ljubav vodila u plodovoj vodici
Ona je svojim osmjehom talasala moje okeane
I usta mi stezala suzama od kupina
Ja sam te kupila
Ja sam se bogovima nudila
Od postanka
I svi moji koraci od tebe su koraci ka utrobi tvoje majke
Moje majke

Znas li sada zašto gorim ?

 

4.6.’17., u Kotoru

 

kotor, red dress

Kotor: inkubator za moj život, stanica prije totalne slobode

Uncategorized

Kotor: inkubator za moj život, stanica prije totalne slobode

Zašto sam toliko voljela svoj život u Kotoru?

Šta se to desilo pa sam na trenutak poželjela da nikada ne izađem iz zidina Starog grada, a onda zaista godinama nisam izašla?

Odakle sam se, na prvom mjestu, našla u tom gradu?

Ko sam ja? I zašto Kotor?

Vratiću se na trenutak u jesen ’92. godine. Tada sam se prvi put probudila. Ne znam zašto sam izabrala baš tu godinu, jesen, niti šta je bilo prije toga, ali sve ono što se desilo kasnije, a o čemu donekle mogu govoriti sa sigurnošću, dovelo je do toga da Kotor bude krajnja tačka na mom dosadašnjem putu.

Naime, neću dužiti o onome što se događalo prije Kotora, ali ću otkriti onoliko koliko je dovoljno za razumijevanje moje nadasve žive ljubavi prema tom gradu.

Od samog početka disala sam isključivo kada bih ostala sama sa planinom. Čim sam naučila da čitam, ono što sam nazivala predahom, nalazilo se samo na dva mjesta tada meni poznatog univerzuma: među koricama na stotine knjiga i među stotinama crnih borova koji su nadvisivali sve borbe koje sam svakodnevno vodila.

Igrom slučaja, ili ne, do svog punoljetstva sam iskusila gotovo svaku vrstu zlostavljanja o kojoj se danas govori.

I ne govori.

Obećala sam sebi već u ranim godinama, a čuvajući svoju dušu od svijeta koji me je okruživao, da ću nas sa prvim dobrim jutrom odvesti na neko bolje mjesto.

Začudo, moja duša je čekala isto onoliko strpljivo koliko ja i izgledalo je da bi zbog mog obećanja preživjela i dvadeset godina pakla, a da se ne slomi. Nisam čekala dvadeset. Povela sam je onda kada sam ja imala osamnaest, a sada znam da je ona već tada bila na izdisaju i da sam čekala i dana više, danas nas ne bi bilo ili bi smo bile privid, kao što su mnogi što hodaju – uvjereni da su živi.

Nisam stigla daleko.  Moja prva stanica je bio Nikšić i tamo sam se zadržala duže nego što sam to planirala. U njemu sam doživjela krah koji je odredio moj put od tog grada, pa sve do dan danas. Onda kada sam spustila kofere, već sam bila slomljena, a da to nisam znala. Mislila sam da sam div koji nevjerovatno dobro nosi teret na svojim ramenima, ali sam zapravo bila manja od makovog zrna. Ono što je usledilo nisam prepoznala na vrijeme.

Onda kada sam došla u novu sredinu, sa namjerom da za sebe izgradim život koji neće imati veze sa onim prethodnim i kada je izgledalo da najzad imam slobodu to da uradim, već sam bila duboko u kliničkoj depresiji. Depresivni poremećaj po svojoj prirodi nastupa polako, uvlačeći se u crte karaktera, oponašajući osobine koje vrlo lako mogu biti dio ljudske ličnosti. Tek onda kada se desio agresivni napad bolesti, shvatila sam da nešto nije u redu i da to nisam ja, već nešto što moje tijelo smatra domom i nagriza njegove vitalne organe, sada kada svoju dušu više nisam osjećala kao svoju.

Tu smo se ja i ona razišle.

Na početku nisam očajavala, oduvijek sam bila neko ko se hvata u koštac sa svim problemima koji su mi se nalazili na putu. Imala sam devetnaest godina kada sam potražila pomoć.

To što sam cijelog života prije toga većinu bitnih razgovora vodila sa samom sobom, učinilo je da budem svjesna svog problema i da onda kada nisam bila sposobna da kontrolišem stanje svog tijela i duha, na to što se događalo gledam sa strane. Nije li me sve do tada život učio da istovremeno budem i akter i posmatrač?

Prve godine sam spavala i plakala. Bilo je to kao da konstantno neko ili nešto umire i ne postoji predah. Nije postojala utjeha. Nikada me prije, a ni kasnije nešto nije boljelo toliko kao tada kada ničega nije bilo. Izgledalo je kao da niti jedan psiholog ni psihijatar nemaju rešenje. A onda smo našli rešenje. Više nisam plakala.

Spavala sam. Dobri dani su bili oni u kojima sam bila budna više od četiri sata. Terapije na kojima sam bila činile su da, kada već ne mogu da riješim problem, ne budem budna dok traje.

Druge godine sam dosta ekperimentisala sa medikamentima i veći dio tog perioda obilježio je jak bol. Konstantan bol. Kasnije sam o njemu pisala u romanu Vodi me na vodu.

-Kako izgleda kada me boli? Bol mi pumpa srce i dišem između dva jecaja. Kao da rađam bol. Kao da pucam po šavovima. Kao da se meso i kosti odvajaju, a koža se guli. Tada nisam u mogućnosti da ustanem iz kreveta. Potpuno sam paralizovana. Kao da imam groznicu. 

U isto vrijeme sam proživljavala bolest čiji je glavni simptom bio odsustvo volje i želja za prekidom života i pokušavala da se izliječim. Čak i tada sam bila svjesna da sam duboko u čeljusti bolesti koja među prvima, uz srčana oboljenja, prouzrokuje invaliditet. Teška depresija se svrstava u istu kategoriju invaliditeta kao terminalni stadijum raka.

Proživjela sam trenutke u kojima se nisam ubila samo zato što sam bila previše slaba čak i za to.

Danas ne znam koliko sam terapija za to vrijeme promijenila, ali ću se uvijek sjećati poslednje. U pitanju su bili antidepresivi, stabilizatori raspoloženja i kokteli infuzija. Prvo da smiri bol i utiša misli, drugo da umrtvi osjećaje, treće da pomogne obamrlom tijelu da obavlja osnovne funkcije.

Tog perioda se sjećam kao totalnog odsustva emocija, osjećaja, bilo čega što ljudsko biće čini čovjekom. Bila sam tijelo, ali nisam osjećala apsolutno ništa. Emocije nisu postojale, čula nisu bila funkcionalna i nisam imala osjećaj za vrijeme. Taj period je bio vrlo važan za razvoj moje ličnosti, jer znam kako je ne osjetiti apsolutno ništa kada umre neko drag,  ne osjećati mirise, ukuse, ne čuti zvukove i ne vidjeti boje. Živjeti u međuprostoru. Ne željeti ništa. Apsolutno ništa.

Bila sam prazna hartija na kojoj više nisam pokušavala iscrtati bilo šta, jer nije bilo važno. Bilo je važno samo pregurati dan.

Nisam mislila. Ne sjećam se šta sam radila tih dana, pretpostavljam da sam većinu vremena spavala ili ležala zatvorenih očiju jer je i držanje kapaka otvorenim bio veliki napor.

Kako sam onda danas budna?

Bilo je tu svega: na trenutak pogođena terapija, psihijatar koji je, zainteresovan za moj slučaj, pozajmljivao svoje knjige koje bih nosila kući i proučavala, trenutci snage. A onda se desilo ono ključno.

Neko vrijeme sam živjela uz totalnu depersonalizaciju i bez osjećaja za vrijeme. Stanovala sam u maloj garsonjeri preko puta filozofskog i moj prozor je gledao na nekakvo drveće ispred zgrade. Jedno je bilo toliko blizu mog prozora, da bi mu grane pri pokretu vjetra udarale o staklo. Pogledala sam u to drvo, bio je sunčan dan i grane su mu bile u ciklama cvatu. Sledećeg puta kada sam pogledala u to drvo, grane su mu bile vlažne i gole, a pod uličnom svjetiljkom prosipao se snijeg. U tom trenutku, svi strahovi koje sam osjetila od postojanja su se ujedinili i prodrmali mi kosti. Bilo me je strah svog života. Svoje istine. Spavala sam mjesecima. Nisam skrenula pogled ka tom prozoru mjesecima. Nisam primjetila kada se proljeće pretvorilo u ljeto, ljeto u jesen, jesen u zimu. Nisam bila tu. Drvo je cvjetalo, pa ogoljelo, a ja se nisam sjećala svog budnog stanja za to vrijeme.

Osjetila sam. Osjetila sam, prvi put posle toliko vremena. Strah. I miris smrti. Svuda oko mene. Pogledala sam u kalendar. Period koji sam provela boreći se sa depresijom, a onda spavajući, više se nije brojao danima, niti mjesecima. Prošle su godine.

Danas se sjećam tog drveta kao nečega što mi je spasilo život. Bila sam uplašena i bijesna. Nisam razumjela svoj put. Bijes je bio moj pokretač. Bila sam zvijer tih dana. Znala sam da je kraj. Ili bolesti, ili objema. Odlučila sam da je ubijem. Čak i ako je to značilo da ću sa njom ubiti sebe.

Istog dana sam, na svoju ruku prekinula terapiju. Već sledećeg dana sam sjela da donesem konačnu odluku.

Vijećala sam, ili ću živjeti bez bolesti ili neću uopšte. Dala sam sebi potpunu slobodu i nisam se plašila ni jednog, ni drugog. Bila sam slobodna da donesem odluku. Smrt je izgledala kao nježno, savršeno rešenje. Bila sam spremna. Nije mi bilo žao ničega što bi budućnost mogla donijeti, a što ako to učinim neću biti tu da vidim. Nisam mislila da ću ikada uspjeti da se izliječim. Nisam znala ni da li vrijedi truda. Zasigurno sam znala jedino da ne želim da živim tako.

A onda sam legla na krevet i u mrtvoj, nikšićkoj tišini nisam mogla čuti svoje srce. Umirila sam disanje, postavila ruke na lijevu stranu grudnog koša i čekala. Trebalo mi je neko vrijeme da ga čujem. A onda sam čula. Zvučalo je kao tiha vojska. Zvučalo je kao eho duše. Kao da je živo. I kao da se bori. Kao da želi da se bori. Kao da govori – nemoj, depresija te laže.

Dala sam mu priliku. Još jednu.

Uzela sam papir i olovku i napravila plan za život. Ratni plan. Nisam imala šta da izgubim. Znala sam da je to bitka koja će odrediti ishod.

Sledećih stotinu dana provela sam u potpunoj izolaciji, prateći plan koji sam tada napisala. Isti onaj plan koji je kasnije jedan izraelski psiholog poželio primjenjivati na svojim pacijentima.

U pitanju je bila samoosmišljena terapija koja bi se mogla nazvati svojevrsnim eksperimentom, a koja je uključivala afirmacije, meditaciju, različite vrste psiholoških vježbi, poseban režim ishrane, naporan fizički trening, posebne vrste čajeva, vitamine, liječenje poezijom i tako dalje, a sve to određenim redosledom koji se ponavljao svakog dana. Čak i kada sam spavala, ostavila bih određenu poemu, afirmaciju, govor ili zvuk, kako bih komunicirala sa podsvjesnim.

Na početku sam vodila dnevnik tako što bih snimila svoje misli na kraju svakog dana. Vrlo brzo sam imala snage da pišem.

Nakon stotinu dana takvog života, sa sigurnošću mogu reći da sam napravila čudo. Bila sam spremna da izađem u svijet. Depersonalizacija je nestala i nikada kasnije nisam iskusila tešku depresiju. Imala sam par depresivnih epizoda nakon tog perioda, ali one su bile bezopasne u odnosu na sve što se dogodilo ranije. Bila sam bezbjedna.

Sastala sam se sa svojom dušom posle toliko vremena.

Bila sam novorođenče u tijelu djevojke i sa iskustvom od dvije stotine godina. Bila sam željna mirisa, boja, ljudi, gradova. Lijepih stvari. Svega onoga što uzimamo zdravo za gotovo kada mislimo da je dostupno.

Život nije vrijedan dok nije zaslužen.

A ja sam svoj debelo platila.

Ovaj život je moja zlatna medalja.

Ovaj život se smije za sve dane u kojima ja nisam.

Malo posle toga, napisala sam roman Vodi me na vodu u roku od mjesec i po dana. Ja koja godinama prije toga nisam mogla da govorim.

Osjećala sam da sam zdrava. Oh, koliko sam bila srećna kada sam prvi put posle bolesti bila tužna, osjećajući da sam zdravo tužna.

Bila sam spremna da izgradim onaj život o kom sam maštala prije svega.

Htjela sam grad u kom ću biti sigurna. Grad koji neće predstavljati opasnost za mene i koji će imati dušu koja će moju naučiti da ponovo hoda. Koji će biti inkubator za moj novonastali život, stanica prije totalne slobode.

Kolijevka u koju ću leći dok mi ne ojačaju krila.

A onda sam spakovala svoje najljepše haljine, ispružila ruke i krenula ka obali. Našla sam kućicu,rasplela kosu i nastanila se u najljepšem zalivu svijeta.

Nisam mogla otići u bilo koji drugi grad, onako krhka i nova. Kotor je bio zlatni kavez koji je čuvao moje organe, dok mi rebra nisu ojačala dovoljno da to rade sama.

Kada sam došla u Kotor bila sam slobodna i neukorijenjena. Nisam imala gdje da se vratim niti gdje da odem. Nisam imala šta da izgubim. Došla sam tu da učvrstim svoje postojanje na mapi ovog svijeta, ali i u samoj sebi.

U Kotoru sam provela godine u kojima sam posle dugo vremena bila zdrava. Bio je nježan prema meni i ostavljao me je samu kad god mi je to trebalo. A opet, bio je samo moj uvijek kada bih to poželjela. Zimski, kišni dani kada bih ostajala sama u cijelom gradu i satima mogla hodati kroz uske, mračne uličice, bili su mi najdraži. Tada bih se igrala sa kišom koja je spirala sve što je ikada bilo i sve što će ikada biti i učila me da budem prisutna u sadašnjem momentu. I bila sam – ništa drugo na ovom svijetu nije postojalo sem naše duše, ispreplitane, zrele i žute.

Kotor nije bio brži od mene. Dozvoljavao bi da se odmorim koliko god mi je to bilo potrebno. Nekada mi se činilo da mi kupuje vrijeme. Da čini da satovi stanu.

Bio je grad od satena za moje stare snove.

Sve moje staro ponovo se rodilo među zidinama Starog grada.

Prvi miris koji sam osjetila posle toliko godina, bio je miris ribe. Prva muzika, smooth jazz u Evergreenu. Prvi dodir vjetra iza koljena, na kotorskoj rivi. Prvi žmarci zbog načina na koji neko drži cigaretu, u Staroj vinariji. Po prvi put ikada, bila sam bezbrižna.

Bio je čuvar mojih tajni, mojih suza, osmjeha i poljubaca u svojim tako šarmantnim ulicama, da sam na njima morala ljubiti i voljeti onako kako nigdje drugo ne bih znala. Ali uvijek sam se čuvala. Uvijek sam čuvala svoj spokoj i svoje srce, jer najzad, ono je kucalo onda kada ništa drugo nisam mogla čuti.

U Kotoru se dogodilo moje prvo prepoznavanje. Kada sam je uvela u Stari grad, moja duša je već bila rumena od slatke boli pripadanja i jasno sam joj vidjela obrise svuda oko sebe, dok je u meni pupjela i gorjela, šapućući da smo stigle kući.

Podario mi je karmičke i sudbinske susrete, moćne energije i znakove kraj puta koji su mi pomagali da rastem u sebi.

Uplitao mi je kosu i popravljao haljine dok sam rasla u samosvjesnu i samodovoljnu ženu.

Najzad, u Kotoru sam stvarala. Bila sam na ti sa bogovima.

Negdje, na nekom od trgova, među ulicama zagrljaja, napipala sam svoju srž.

Svedočila sudbinskom, okultnom, božanskom i prastarom.

Na tom sam kamenu pala na koljena pred sopstvenom dušom.

Tu me je primila nazad.

Danas sam pisac, to što svakodnevno osjećam mirise nalazim malim čudom, blues me čini srećnom i napijem se od jedne jagode koja je stajala u vinu. Od litre vina ne.

Uvijek mi izmami osmjeh to što moja poezija, moju proza i moj život čine da naziv ovog grada ide uz moje ime gdje god se pojavim. O nama su govorili putnici, pisci i pjesnici i time mi ukazali nevjerovatnu čast i ako sam svjesna da je moj život u Kotoru i sa Kotorom bio sve samo ne običan.

I sasvim nježno, uz slavu života i ljubavi, stigli smo do ovog trenutka.

Upravo sam napustila grad.

Spremna sam.

Spremna sam za priču koju sam za sebe pisala stotinama noći na balkonu St.Anne, broj 415, u Starom gradu, u Kotoru.

kotor, crna gorakotor, montenegrokotor, cattaromontenegro, kotorkotorkotor, red dresskotorkotorkotorkotor, cattaro, montenegro

Dragi dnevniče: Kotor, još 65 dana

Uncategorized

Dragi dnevniče: Kotor, još 65 dana

Bioenergetičari kažu da je tačka u kojoj se prepliće najviše pozitivne energije u Crnoj Gori – Gumno (Lovćen), ali tačka iz koje izranja Cattaro jeste tačka iz koje izvire nevjerovatna energija mrtvog pjesnika koji je zaspao kako bi smo mi na njegovim grudima mirno spavali.

Ne dajte se prevariti – mrtav pjesnik je čovjek najživlji među ljudima.

Tri godine, ili u mojim godinama cijeli jedan vijek, su vremenska varka koju sam bila spremna usaditi u lavlje srce ovog grada. Ipak, moje srce prije nego što je bilo gdje i krenulo, jedva čeka da se ovdje vrati. Za ove tri godine, poželjela sam dobrodošlicu mnogim divnim i manje divnim dušama u Kotor i u svoj život. Takođe sam ih i ispratila. Željela sam da budem sama u Kotoru i najzad je stigao taj trenutak. Da sam ostala sama u bilo kom drugom gradu, možda ne bih naslonila glavu na njegova leđa i bila srećna što sam tu. Što je tu. Što smo tu. Poput dvoje ljubavnika koji oznojeni pale cigaretu, ležeći na kostima Mletačke Republike i ispisujući svoj poslednji stih.

Ludi smo.

Pjenimo od ludila, smijeha i života.

Jer ja sam dovoljno mlada da mrtav grad učinim živim, a Kotor je dovoljno star da ja mogu ostati vječno mlada.  Savršena afera u kojoj ni jedno od nas ne gubi.

Sinoć sam nazvala brata:

-Ja ne mogu ovo.

-Šta ne možeš?

-Ovoliko ljepote. Okrenem se lijevo i vidim najljepši prizor koji sam ikada vidjela. Okrenem se desno, tamo me sačeka još ljepši.

-Je li desno uvijek ljepši?

Nasmijali smo se i shvatila sam: ovo je jedini grad na svijetu koji me ne tjera da gledam pravo. Jedini koji za mene zaustavi vrijeme kako bih se mogla okretati oko svoje ose, a ne ostati u jednoj tački. Najzad, kako bih mogla rasti u sebi do neslućenih visina. Pisati svoju istoriju, kao što to rade pobjednici, kao što je Cattaro jednom to radio. 

Morocco, Essaouira: putopoezija

Uncategorized

Morocco, Essaouira: putopoezija

Dajem sve krovove Essaouire za tvoja ramena
Iskru u tvojim očima
I blagi trzaj kad ti usnama predjem kičmom
A opet hoću tebe na krovovima
Tvoje poljupce i odomaćene galebove
Osmjeh
Ruke
Prste
Jezik koji ne razumijem
Ali koji je topao i mio
To o čemu govoriš mora biti divno
I nije me strah
Ja bih malo afričkog neba
I tvoje dlanove
Za moje kukove
Ljubi me
Ljubi me medinom u Ramadan
Dok niko ne vidi
I svi gledaju
Zgriješi
Zajebi Boga.

maroko

Durmitor: pisma

Uncategorized

Durmitor: pisma

Jednog dana kada se probudim daleko odavde i na dnu torbe ne budem imala povratnu kartu podići ću ruku u vazduh i na jutarnjoj svjetlosti posmatrati planinu koju sam tetovirala po svojoj koži.

Jednog dana kada se probudim daleko odavde i na dnu torbe ne budem imala povratnu kartu znaću put do kuće. Ali mi put do kuće neće biti potreban.

Znaš, nisam od onih koji će, gdje god da sklope oči vidjeti svoj početak. Ja sam od onih koji će ga namirisati u prolazu, sasvim slučajno, u uskoj uličici kojom silazim pravo u srž svog bića, sjetiću se na kom je ognjištu ono kovano.

Mene moja planina boli i voli.

Voljela bih da me je više voljela.

Voljela bih da nisam toliko plakala u njenom krilu.

Voljela bih da me nije natjerala da pišem.

A nije planina kriva za moje rane. Ona ih je uvijek samo vidala.

I zato ću osjećati nju. Ne nešto i nekog.

Mada bih u trenutcima kada sam samo čovjek voljela da imam koga da se sjećam.

Voljela bih da sam imala prijatelja na planini.

Voljela bih da sam imala nekog ko je bio sasvim moj.

Voljela bih da sam se zaljubila na planini.

Ali nisam.

Voljela bih da je neko čitao poeziju na toj planini.

Voljela bih da su tamo bili neki ljudi koji su vidjeli u njoj ono što sam ja.

Voljela bih da su tamo bili neki ljudi koji su u meni vidjeli ono što jesam.

Voljela bih da su tamo bili neki ljudi koji bi mi dopustili da budem ono što jesam.

Ali onda ne bih znala koliko iglica raste na jednoj grančici jele, koliko ima pahulja u jednom pramenu kose i koliko zvijezda broji nebo izmedju krovova i borova.

Koliko snijegova je potrebno da ohladiš grudi.

Koliko leda da okuješ grudi.

Onda bi me oblikovali ljudi, ne planina.

Možda onda ja ne bih bila ja.

Onda bih bila čovjek, a ne rijeka.

Možda ne bih ni pisala.

Ni putovala.

Možda je sasvim divno.

Sasvim u redu.

Možda je blagoslov rasti sam.

Nemati dom. (biti dom)

Odredište.

Ni plan.

Sem:

Pobjeći sa planine.

Vratiti se onda kada ja izrastem u melem za nju.

Ne danas.

Ne sa dvadeset.

Onda kada me uštine i kaže:

“Ustaj vilo, sve je bio samo san.“

jelena-klupa

dsc_1298

bojana-durmitor-3

zasredinu-jelena7

 

 

 

 

 

Madmazel, are you okay?

Uncategorized

Madmazel, are you okay?

Na uglu
Rue Saint Lazare i Notre Dame de Lorette
Semafori se prelivaju previše slatkim francuskim vinom
Ulica miriše na Prever
Ili je Prever mirisao na nju
Sada mirišem ja
I svi koji treba da budu tu su tu
Mada se mi uvijek držimo onih bespotrebnih
Zar ne?
Neko prolazi, traži sitniš za cigarete dok otkopčavam neudobne sandale
Jer kako ono beše
Nije važno u kakvim cipelama hodaš
Kada hodaš ulicama Pariza
(nekima od nas)
Sjedim na svom početku
Uvijek sam bila nevjerovatno dobra kada se rastajalo
(tek tada sam nevjerovatno dobra)
Pravila bih pjesmu od poslednjeg zbogom
Ali šta ću sa početcima?
Početci su potvrda da ću zaboraviti kraj
(onaj prije početka)
Da ću zaboraviti sve.
Već se nadvio zaborav
Na bezbrižna jutra
Oporo vino
Zagrljaj u kom sam se osjećala tako sigurno
Tvoje lijepo lice i snažna ramena
Uske uličice u čijem mraku si me ljubio.
Natjeraće me put
Natjeraće me ove mile ceste da zaboravim sve
Ono što je milovalo i ono što je lomilo sve moje prethodne živote
I onaj sa tobom
A ja koljenima stežem ostatke
Otimam sjećanja
Otimam Kotor
Otimam mjesta za koja niko nikada neće znati
Na koja nikada niko neće moći da me podsjeti
Pa pišem pjesme
Tebi pišem pjesme
Imaš pjesme dečače
Imam ih i ja.
Mi pjesnici smo vile i vještci
Psihopate toplog srca
Sposobni da stvorimo zasebne svijetove
Zamrznemo trenutke zauvijek.
Plašim se da zaboravim priču u kojoj više nema ni mene ni tebe
Plašim se da joj papir nije dovoljan
Ali i sam si govorio da sam luda
Paleći cigaretu i ne razaznavajući ni jednu moju misao.
Mi pjesnici smo vile i vještci
Psihopate toplog srca
Sposobni da stvorimo zasebne svijetove
Zamrznemo trenutke zauvijek
U Parizu, Lisabonu, Barseloni
Ja sam daleko
Pak, ne dovoljno daleko
Da pobjegnem od papira
Pa na uglu Rue Saint Lazare i Notre Dame de Lorette te imam.
‘’Volim te’’ se desilo
Zar ne?
Samo treba da pročitam dva reda prije.
Svoje misli natapam vinom
Svoje misli naslanjam na početak
Dok iznova proživljavam onu prethodnu priču
(još ovaj put)
Jer rekla sam ti
Volim da napravim pjesmu za kraj
Da tečem pjesmom
Da ona teče mojim grlom
Kičmom
Medjunožjem.
Negdje izmedju kraja i početka
Ostavljam
Tvoje usne na mojoj koži
Tvoje uzdahe na mom uhu
Tvoje prste u mojoj kosi
Tvoja obećanja
Tvoj pokušaj da uz mene budeš neko drugi
(kao da je lako)
Tvoje odustajanje
Tvoj inat
Tebe na meni
Umro si u meni kada sam pala u zagrljaj Pariza
Probola sam naš grudni koš olovkom
Tako lako
Uz neki Koop island blues
Uz par gutljaja
I par cigareta
Zamagljen pogled na trenutak
I jedno
Madmazel, are you okay?

Pariz, jun ’16.

pariz pariz3 pariz4 pariz2

Porto, Portugal: putopoezija

Uncategorized

Porto, Portugal: putopoezija

Porto je sve što nisam mogla ni da zamislim.  I nije ništa od onoga što sam mislila da jeste.

Nisam vidjela ni jednu fotografiju grada prije nego što sam ga vidjela uživo.

Htjela sam da naš prvi susret bude neokrnjen.

Da budemo stranci onako kako su nekada ljubavnici bili stranci prije prvog sastanka.

I bili smo.

Stranci.

I ljubavnici.

Koji nikada nisu otišli dalje od prvog dodira.

Porto me je iznenadio.

Čuvao me je.

Onako kako stranac čuva.

Bio je prijatan i nježan i pitao me je da ostanem.

Pitao me je da ostanem.

Niko me nikada nije pitao da ostanem.

Niko se nikada nije igrao sa mojim zbogom.

Nikada mi niko nije podvalio toliko vina.

Bojim se da nikada nigdje neću ostati, ali obećala sam da ću se vratiti.

Da ga dodirnem još jednom.

Čuva mi vino.

Čuva mi fado.

Čuva mi cipele za ples.

Onakav kakav se otplesati može samo i samo ulicama Porta.

Onakav kakav samo i samo tamo znam.mvi_3737-82

Da li si se ikada zaljubila u Portu?

Da li si se ikada zaljubila?

Da li si ikada dopustila svojoj radosti da ne bude uragan?

Da li si ikada dopustila strasti da se završi u tebi i pukne kao prezrela jabuka, a da nikada nije disala van tvog pupka?

Da li si ikada dopustila sebi da nijema ispustiš krik nizvodno, ka Atlanskom okeanu?

Da li si ikada dopustila sebi da zaboraviš pod svodom grada koji je svoje boli potopio u buretu vina i ni malo ne liči na Veneciju?

porto portugal

Sve što nisam znala o miru

Sve što nisam znala o vremenu koje stoji

Naučila sam u gradu

Čiju sam rijeku prešla žmureći.

Čiju sam rijeku prešla vjerujući.

Treba prespavati sve dane u kojima nisi veća od makovog zrna.

Treba biti ptica u kavezu čija vrata se ne otvaraju spolja.

Treba poginuti i roditi se.

Treba popiti i otrijezniti se.

Treba ostati dostojanstvena i žena.

Treba disati gdje je disati lako.

Nikada ne smijem zaboraviti Porto.

Nikada ne smijem zaboraviti nježnost i lakoću postojanja.

Toliko ribe i vina, i želje i mira.

Toliko mira.

Ni katarze, ni suza.

Samo slopim oči i vjerujem.

Samo sklopim oči i tu sam.

Sva svoja nedostajanja skupim u šaku.

Sve svoje puteve spojim u jedan.

Sve svoje godine prodam za momenat.

Momenat na mostu.

Porto.

Kosa mi se stapa sa bojom krovova, haljina nijanse Douro kovrdža se na vjetru

Ledja su mi uspravna i zrela sam u mladosti

Svi mostovi negdje vode

Ovaj me je već odveo daleko

Sama.

A nisam usamljena.

Šta je strašnije od toga?

mvi_3737-39

Fotografije: Jelena Jovićević

Durmitor: Vražije jezero

Uncategorized

Durmitor: Vražije jezero

U vremena starih legendi, grčki bogovi sa Olimpa izabrali su baš Durmitor za svoje odmaralište i počivalište. Ovdje su nekada živjeli Grci i možda su baš oni izabrali ovu planinu za drugi Olimp. Šta čovjek da kaže i da napiše za drugo počivalište bogova, za ovaj kraj i prostor koji ga okružuje i nad kojim sami bogovi bdiju i paze, zajedno sa vilama koje planina krije duboko u svojim njedrima, sa krilatim konjima, koji prelijeću sa jednog brda na drugo. Kroz dugu istoriju, ispredane su mnoge legende o Durmitoru, njegovim vrhovima, pećinama i jezerima o Pirlitoru i Pašinoj vodi, o bukovičkoj gori, uskočkim, tepačkim, jezerskim i šaranskim junacima. U nastavku ću vam ispričati neke od njih da, kad budete obilazili naš kraj i čujete u zimskim noćima topot konja ili pjesmu Vila durmitorskih, znate da su ipak sve to samo priče i legende ili možda…?

Nekada davno, Jezera (danas prostrana površ), bila je sva pod borovom šumom, lučevinom. Onda, jednom zagrmi grom, zapali borovini, a vjetar raznese plamen po cijeloj šumi. Šuma je tada bila puna svakojakih zvijeri i utvara . Zvijeri su pobjegle u Durmitor, vile u oblake, a vrag i vražica se skloniše u jezero, nasred Jezera. Napraviše u njemu divan dvorac, cijeli od ledenih kristala i tu žive i dan danas. I tako ovo pitomo jezero, kao vražiji dom, prozvaše Vražije jezero. Kad se budete kupali u njemu i vidite da je ono najhladnije durmitorsko jezero, to se od vražijeg ledenog dvorca studen širi svuda naokolo. A kad mlada djevojka zapliva preko Jezera, smjesta iskoči vrag iz svog dvorca, zgrabi je i odvuče na dno u svoj ledeni zamak. Ako je, ipak, zaplivalo momče, onda iz jezera iskače vražica, zgrabi momka i odvuče na svoje ledene odaje na dnu jezera. Neki kažu da se vrag obično pojavljuje u promračje, pa čak izlazi i na obalu. Nekada su ga viđali i obliku ogromnog paripa, a ponekad se pojavi u vidu bakovitog junca, sa ogromnim rogovima. Bak na obali pase travu, buruče pored jezera, strasno riče, da sve unaokolo trešti i drhti od njegovog glasa.

Osim vragova, u jezeru živi i krilati konj crvene dlake. U dugim zvjezdanim noćima, on bi izlazio iz jezera i vodio ljubav sa kobilama iz ergele čuvenog Vojvode Momčila, koji je živio tu u blizini u gradu Pirlitoru. Posle završene ljubavne seanse, on oplođenu kobilu ritne zadnjim nogama u stomak, da ova ne bi ostala suždrebna. Jednom prilikom, baš kad se spremao da ritne jednu od kobila, sa okolnih brda iskočiše čobani po predhodnom dogovoru, oteše mu kobilu, a njega natjeraše da se vrati nazad u jezero. Ova kobila kasnije oždrijebi krilatog konja Jabučila, na kome je Vojvoda Momčilo letio sa Durmitora na Pirlitor.

Durmitor je kolijevka legend, kolijevka nezaustavljive energije koja me tjera da mislim da mogu biti sve što poželim. Da mogu biti jedno sa Majkom Prirodom, njenim lišćem, vodom, zvukom. Da mogu biti beskonačna.

Odrastati na krilu jedne od najljepših planina svijeta je nevjerovatna čast. Velika je sreća za jednu djevojčicu da bude vila i da ostane vila u ovom velikom, strašnom svijetu i da je cijela jedna planina čeka onda kada joj, negdje na putu, zatreba dom.

Kada se krene od Žabljaka prema Nikšiću, na devetom kilometru puta, lako uočljivo sa viših terena, nalazi se Vražije jezero – Kolijevka krilatih konja.

Više durmitorskih legendi možete naći na adresi: https://durmitorcg.wordpress.com/

 

Ljubavna pisma: Lisabon

Uncategorized

Ljubavna pisma: Lisabon

Lisboa, meu amor.

Nikada nisam završio pjesmu dok sam ležao pored nekoga. – rekao mi je jedan pjesnik onda kada sam ja ležala na tvojim dokovima. Ja nisam mogla završiti svoju onda kada sam bila tvoja. Onda kada si me učio svojim slovima, kada si me toliko čvrsto grlio da je sve što sam osjećala bila beskrajna sloboda. Nikada me niko nije stezao toliko da je napokon bilo prijatno ne disati. Naučio si me čežnji i prije nego što si mi poželio dobrodošlicu.

Ausiar – čežnja.

Ako se može čeznuti za pogledom zalutalim na rastopljenom Suncu sa vidikovaca Lisabona. U taj pogled sam se zaljubila prije nego što sam se zaljubila u sve one koje su zalutali na meni.

Ako se može čeznuti za marokanskim haljinama koje su krile moju kožu od ulica Lisabona, kao da te ulice sve o njoj već nisu znale i prije nego što su je dotakle svojom prašinom i ispratile svojim rukama.

Htjela sam praviti iluziju u gradu koji je na iluziji izgrađen i šta sam dobila? Da sam tamo i sada kada sam miljama daleko.

Ako se može čeznuti za dušom koja nije srodna i pepeljarom iznad pupka koji je i dalje centar mog univerzuma.

Za vlažnim usnama, policijskim sirenama u gluvim ulicama, u kojima sam glavu naslanjala na dlanove grada čije dodire osjećam na sebi dok hodam ulicama Kotora. Kotor je gledao otiske tuđih prstiju na mom vratu, ali nikada nije ostao nijem pred njima. Kotor bi izvukao svoje meleme iz fioke Starog grada i činio da koliko god gradova prođem, ostanem neokrnjena. Kotor ćuti od kad sam se vratila.

Lisabon će mi dozvoliti sve:

Dolaske i odlaske, poljupce na svojim balkonima, krovove i vino, fado i tramvaje. Dozvoliće sve, ali ne i zaborav.

Znaš,

Ko god da si, u Lisabonu bih te pitala da pođeš na kraj svijeta sa mnom, ali već bi smo bili tu.

Onda bih rekla:

-Dođi da zajedno spavamo na aerodromima.

Ali na kojim aerodromima se čeka sreća?

Neko čita ovaj tekst tražeći upustvo za Lisabon. Ja nemam upustva za Lisabon. Nikada nisam imala upustvo za ljubav.

Majke, ne puštajte kćerke u Lisabon, Lisabon je ono što mlada djevojka ne bi trebala znati.

Kćerke, ne pitajte, spakujte svoje najljepše haljine i odlazite. Vodićete ljubav sa sopstvenim postojanjem pod purpurnim, promuklim svodom.

Majke, ako im dopustite, nikada više nećete vidjeti svoje kćerke.

Kćerke, nikada više nećete biti iste.

Kada odeš u Lisabon, teško je vratiti se, šta god da te tamo gdje si se zaputio čeka.

I sada znam:

Ovo nikada neće biti čežnja, ovo će uvijek biti saudade.

 

S ljubavlju, Jelena

CascaisCafe do Monte, toalet

Kada budeš otišla u Lisabon moraš da slušaš fado i da piješ vino, rekao je

Uncategorized

Kada budeš otišla u Lisabon moraš da slušaš fado i da piješ vino, rekao je

’’Lisabon miriše na pethodne živote.

Lisabon je feniks.

Ludi feniks koji vodi ljubav sa svojim ženama i baca vjetar u leđa svojim muškarcima.

Tog jutra 1755., oko 10:24 u Lisabonu se dogodio veliki zemljotres. Nakon kog su usledili požar i cunami.

Jednog drugog jutra, 2016., oko 10:24, sve se dogodilo ponovo.’’

Pišem knjigu. Napokon.

Svi gradovi na čije sam grudi naslonila glavu, u meni su probudili poeziju. Lisabon mi je donio roman, onaj na koji sam (previše) dugo čekala i zbog kog sam i otišla tamo. Ali danas vam neću pričati o tome, danas imam da kažem nešto drugo i da podijelim sa vama ono što sam obećala u prethodnom postu.

Desi se momenat kada ti se učini da svijet u kom živimo nije lijepo mjesto. Da ljudi među kojima dišemo nisu dobri ljudi. Prestrašen si i razočaran. Bolan si. Pitaš se. Ne treba. Nikada nećeš znati.  Zato izabereš svijet po svojoj mjeri. I ti budeš po mjeri svijeta koji si izabrao.

Onda zatvoriš oči, udahneš duboko i shvatiš da si ptica. Da si više ptica nego što si svoja majka. Shvatiš da je tvoja majka nekada bila ptica. Da više nije. Da ti ne smiješ prestati biti.

A ako možeš biti ptica, možeš biti i bilo šta drugo.

Zamisliš oblak, u njega poneseš svoje snove, prijatelje, svoju radost i svoju sramotu, i budeš stvaran, ali u svijetu koji si sam izmislio. I onaj u kom si se prije našao smislio je neko. (Ne ti.)

Dakle, da bih mogla da živim ja sam morala smisao svesti na banalnost. Baš ovako kako banalizujem ovaj tekst.

Ja sam živi dokaz da smo ono što privučemo. Ono što izmislimo. Ni jedna jedina stvar u mom životu nije vodila ka onome što jesam danas. Ja sam ih sama dovela gdje sam htjela. Dovukla.

Neko me je jednom pitao šta će biti kada mi pukne ovaj balon od sapunice na kom sjedim. Ništa. Jer taj balon sam ja. Svi pucamo zar ne? I to je sasvim u redu. Ali hajde da mirišemo dok smo živi.

Nekada bih išla (nekada idem) od čovjeka do čovjeka, moleći ga da bude ljubazan i nježan, ispirajući so, a so se ispira okeanom. Povijajući rane, a rane se povijaju šumom. Lažući da je život divan, a laže se gradovima. Sve dok svi ne povjerujemo da jeste. Jer onda jeste. Da je lako živjeti. Jer onda bi bilo. Onda jeste. Još lakše je među aerodromima.

Život od stihova je sve što sam ikada htjela.

Život od stihova nekada umori i zahtjeva da uvijek imam drugačiji lik. Ali šta je to za sve one koje imam? Šta je to za mene kada sve i jesam? Kada se ne plašim da budem?

Svojim stihovima sam brusila svoj lik. Za njih sam bila i djevojčica i žena, i kurva i djevica, i tužna i srećna, i živa i neko ko odavno nije tu. Bila sam sve što nisam bila van stihova. A onda sam bila samo ja. Stihovima sam porasla u sebe. I stihovima sam dopustila da me vode. Svojim i tudjim. Stihovima alkoholičara, boema, putnika, svetaca, monaha. Stihovima neznanaca.

U prethodnom postu sam vam pričala o tome kako sam dugo tražila mjesto na kom ću graditi priču za drugi roman i da mi je pjesma jednog neznanca pokazala put. Obećala sam da ću je podijeliti sa vama. Ona je nešto što ću podijeliti prije i jedne svoje riječi o Lisabonu. Jer je ona sve što o njemu danas imam reći.

Pročitala sam ovu pjesmu, spakovala haljine i otišla u Lisabon da je odživim.

Jer, zašto da ne?

(dragom pjesniku sam davno rekla da je moja)

I bila je.

I jeste.

Onako kako je Lisabon moj.

I kako će uvijek biti.

 

Najljepše slovo o Lisabonu:

 

Savršeno je ok da ti odeš u Lisabon

i da se više nikada ne javiš,

mislim,

ko bi se još javljao nekome

kada stopalima dotakne večnost okeana,

pazi se samo tamo onih pomahnitalih tramvaja

u usko strimim ulicama

i obavezno idi u neki memljivi podrum da slušaš fado

zajebi Stonse, Kleptona, Bouvija i Smitse

zajebi onu tvoju elektroniku od koje mi se ponekad povraća kao posle toplog piva,

kada budeš otišla u Lisabon moraš da slušaš fado i da piješ vino

jer samo u gradu u kome se spajaju okean i reka možeš doživeti potpunu katarzu

u njemu nema bojazni da ćeš nagomilanim suzama potopiti svet

veruj mi, čak i da isplačeš nebo, nivo vode neće potopiti Njujork,

čekaće te ta tvoja kolevka poparta kao što te je i Lisabon čekao,

obuci onu tvoju malu crnu haljinu zbog koje sam te zezao da si Odri Hepburn iz porno filmova devedesetih

i ispod nje ništa

gaćicama i brushalteru je mesto na prljavim daskama hotelske sobe,

oslobodi više taj duh bezobrazne devojčice koji nosiš u sebi,

nisi li dovraga upravo zato i maštala o zalasku sunca nad okeanom i jebenim ulicama Pariza, Lisabona i Njujorka

o dokovima koji mirišu na ribu, so i slobodu

seti se svojih snova dok budeš pila sa potpunim strancima

i kada začuješ prve rifove gitare praćene glasom iskidanim od bola

počni da živiš, iscepaj prošlost kao stare račune i priznanice sa hemijskog

ponovo ću ti reći, zajebi sve što je nekada bilo i gde si bila

uspomene su samo ožiljci i sidra koja nas drže u mestu,

mala, tu te niko ne poznaje i slobodno možeš da se napiješ u dvanaest sati popodne

možeš pijana da plačeš u tri nekome ovde preko telefona

možeš da mu vičeš u slušalicu „Jebi se idiote!“

ili da mu to prosto napišeš po vetru

kao devojka u jednoj fado pesmi koju ćeš već čuti,

i da već tri i po minuta posle toga upoznaš totalnog stranca

a da mu se nasmešiš tako kao da ga znaš trideset vekova

pa ako se on nasmeši i on tebi, zaplešite,

u osam sati uveče plesom napravite zastoj saobraćaja

završi kao glavna sutrašnja vest u lokalnim novinama

završi gola na plaži u njegovom zagrljaju

jebite se sve dok imate snage

besno, do kostiju, do pucanja rebara, do vrištanja i do zuba zarivenih u rame

baš onako kako te ovde mrak pamti

a kad svane, smotajte džoint i pivo,

obavezno jer ćeš u suprotnom povraćati kajanje i govoriti

to nisam ja

to nisam ja

to jebeno nisam ja,

znam te, toliko te znam u šav da sam gotovo siguran da od solo opijanja i dranja u telefonsku slušalicu nećeš dalje odmaći,

džabe će te gledati i stezati oko struka

džabe ti u uši sipati lascitivne ponude i reči žudnje kada ćeš ti još uvek duhom biti ovde,

ej, ti odlaziš u Lisabon i nikada se više nećeš vratiti u Beograd,

makar ne meni i nikako ovim godinama

jedno od nas dvoje to mora da vikne,

kada odeš u Lisabon moraš da ostaviš sebe ovde u Sara Kej koferu na tavanu,

nemoj mi se više nikada javljati ili ako baš osetiš potrebu samo me pozovi i kaži „Jebi se idiote“

isključivo noću tu negde između četri i pet

to je sasvim ok i jedino na celom svetu što ćemo samo mi razumeti,

znaš, voleo bih da te čujem kako mi izgovaraš te tri reči na svim jezicima ovoga sveta

jer je to tvoje „Jebi se idiote“ iskrenije od svih onih „Volim te“ koje ću ikada čuti

i prvo je što će se umesto o kaldrme Dorćola razbitijati o penu okeana i spomenik Vasku da Gami.

 

Stevica Rajčetić

 

Fotografija: Jelena Jovićević

Nastaviće se….