nova

Uncategorized

Putovati svijetom prateći poeziju

Baš kao što je profesor Kiting iz Društva mrtvih pjesnika rekao: ‘’Ne čitamo poeziju zato što je simpatična. Čitamo je i pišemo je zbog toga što smo pripadnici ljudske rase, a ljudska rasa je ispunjena strašću. Medicina, pravo, biznis, inžinjerstvo, to su plemenita zanimanja i neophodna za život, ali poezija, ljepota, romantika, ljubav, to je ono zbog čega živimo. Krajnje jednostavno.“ Sjećam se izraza lica njegovih učenika, identičnih mom djetinjem, sa druge strane ekrana, dok se svi pitamo samo jedno: koji je to, samo tvoj, stih za život?

Ljude ulicom, parkom, u hodu prati zamišljena muzika. Mene prati poezija. Ipak, nikada nisam toliko razmišljala o koristi pisanja i čitanja, dok nisam postala autorka romana Vodi me na vodu i brojnih stihova, raštrkanih po internetu, papirnim maramicama i bankovnim uplatnicama. Nikada posle sebi nisam postavila to pitanje koje sada zvuči krajnje apsurdno, jer ni jedan stih nije samo za gledanje. Stih je pokušaj pjesnika da podigne revoluciju.

Ja sam poeziju zavoljela uz Miku i njegove zvijezde i Bukovskog i njegove kurve.

Od tada je prošlo mnogo. Spisak pročitanog je otišao u neslućene daljine, a ja sam usput, polako, ali sigurno, često stidljivo, ali sa žarom, dizala svoju revoluciju koja se rasplamtala i naučila me sasvim novoj, posrednijoj nego ikada, namjeni poezije.

Poezija je, zapravo, izvanredan način da ispričaš svoju priču, tako da te svi čuju, da svi razumiju, ali i da zastanu, zaborave da izdahnu, baš kao što sam ja devedesetih zaboravila da izdahnem, slušajući Robina Vilijamsa u ulozi Kitinga.

Vodi me na vodu je roman koji je bio limfa koja je probila svoj put kroz moju ranu. Posle moje najveće životne borbe, jedino što je za mene bilo prirodno, bilo je izbaciti svoju srž na papir.

Nakon toga, moj razvoj kao pisca u javnosti je stao – posle takve teme, sve teme su se činile nedovoljnim ili manje bitnim. Roman u sebi ima poetske momente koje će vjerovatno imati svaki sledeći. Paradoksalno je to što je, dok sam pisala roman, poezija postala moja najveća ljubav. I upravo ona je činila moj život ove dvije godine, od kada je Vodi me na vodu izašla.

Sve ono što se dogodilo prije i za vrijeme tog romana, pomoglo mi je da spoznam za šta vrijedi živjeti, i dalo mi snagu da živim isključivo za one stvari koje su za mene od ključnog značaja.

Iz ove perspektive, paradoksalno je tražiti snagu u sebi da bi živio svoju svrhu, jer bi svaki drugi izbor bio teži i zaista se nadam, da svi vi možete preći taj stepenik iz trivijalnosti u život koji ima svrhu koju ste pronašli duboko u sebi, bez trunke uticaja sredine, prošlosti, van smisla i ovog svijeta.

Jer, zašto, zaboga mislite da ste bića ovog svijeta, ili bilo kog drugog? I svijetovi su granice.

Meni je bilo potrebno dvije godine da od bića koje je probijalo granice, sazrim u nekoga ko ih zaista, ni na jednom nivou ne osjeća. Neću reći da sam slobodna. Slobodna u odnosu na šta? I sloboda je granica. Želim reći da sam prisutna. Ne u svijetu već u sebi. Samim tim, u svijetu nikad nisam bila prisutnija. U svojim prijateljima, u svojoj poeziji, u svim gradovima koje tako mnogo volim i kojima sam dozvolila da budu dom mojim pričama.

Čini mi se da bih se do kraja svijeta i do kraja vremena hranila isključivo putovanjima i stihovima.

To je ono što upravo radim. Putujem prateći poeziju.

Našla sam način da svoje najveće ljubavi upletem u jednu koja me čini ovim što u ovom trenutku jesam. Koja me drži budnom i željnom.

Na početku ovog velikog putovanja za koje sam se odlučila, stajao je jedan čovjek koji je inspirisao kako mene, tako i mnoge druge ljude, da krenu putovati, bez mnogo novca. On je pratio Sunce (1000 dana proljeća), ja pratim poeziju.

Priču za drugi  roman se rodila u meni prije gotovo dvije godine, i svo ovo vrijeme sam tragala za gradom koji će joj biti dom. Tako su počela moja prva solo putovanja.

Prošlog juna sam svoj život spakovala u ranac i krenula na put kroz Maroko. Maroko je bio put koji mi je otkio putanju do sebe. Ako je srž mog bića sveti gral, tamo sam ga našla. On me je pripremio za sve ono što je slijedilo.

Zaljubila sam se u Fes, Marrakech, Essaouiru, Saharu, Rabat… zavukla sam se u svaki ćošak tog magičnog svijeta, ali priča koju sam htjela sa napišem nije našla plodnu zemlju za svoje korijenje. Ja jesam, tamo sam pronašla sebe i ostala nevezana za zemlju. Ponijela je sa sobom. Postala putnik.

Nakon toga, desio se Prever. Desio se Pariz. Pariz je grad kome bih se uvijek vratila i koji je rodio neku novu poeziju u meni. Milano je takođe grad u kom sam stvarala. Ali svi ti gradovi su rađali poeziju. Ja sam uz poeziju htjela i roman.

A onda sam pročitala jednu poemu. Sasvim slučajno, negdje na internetu (o njoj ću tek pisati). Pročitala sam je na desetine puta, ali posle prvog sam znala gdje je priča koju želim da napišem. Gdje se rađa i umire, dok čeka na mene da luda od ljubavi za njom, prevalim put i spustim je na papir. Da je smirim u svojim grudima i dozvolim joj život van sebe.

Pročitala sam poemu, bukirala let, spakovala se i otišla u Lisabon.

Bila je tamo.

Priča.

 

Nastaviće se…

Оставите одговор

Comments (2)

  1. Jelena, nisam tražila ko je autor, samo sam čitala. Ali, mene je obradovalo da pišete ili se spremate da pišete drugi roman. Pročitala sam vaš prvi roman – i volela bih da ga pročitaju svi koji su se ikada makar okrznuli o depresiju, upoznali, nisu razumeli, ili se bore sa njom. Divno pišete, ali ja se klanjam snazi da se ispišu redovi, bez patetike, onako kako to jeste… Hoću na svom blogu da napišem nešto poput prikaza – i preporuke… samo da mi se neke stvari slegnu. Do tada – čekam vašu knjigu! I hvala za ovu čarobnu poeziju!