mvi_3737-68

Uncategorized

Porto, Portugal: putopoezija

Porto je sve što nisam mogla ni da zamislim.  I nije ništa od onoga što sam mislila da jeste.

Nisam vidjela ni jednu fotografiju grada prije nego što sam ga vidjela uživo.

Htjela sam da naš prvi susret bude neokrnjen.

Da budemo stranci onako kako su nekada ljubavnici bili stranci prije prvog sastanka.

I bili smo.

Stranci.

I ljubavnici.

Koji nikada nisu otišli dalje od prvog dodira.

Porto me je iznenadio.

Čuvao me je.

Onako kako stranac čuva.

Bio je prijatan i nježan i pitao me je da ostanem.

Pitao me je da ostanem.

Niko me nikada nije pitao da ostanem.

Niko se nikada nije igrao sa mojim zbogom.

Nikada mi niko nije podvalio toliko vina.

Bojim se da nikada nigdje neću ostati, ali obećala sam da ću se vratiti.

Da ga dodirnem još jednom.

Čuva mi vino.

Čuva mi fado.

Čuva mi cipele za ples.

Onakav kakav se otplesati može samo i samo ulicama Porta.

Onakav kakav samo i samo tamo znam.mvi_3737-82

Da li si se ikada zaljubila u Portu?

Da li si se ikada zaljubila?

Da li si ikada dopustila svojoj radosti da ne bude uragan?

Da li si ikada dopustila strasti da se završi u tebi i pukne kao prezrela jabuka, a da nikada nije disala van tvog pupka?

Da li si ikada dopustila sebi da nijema ispustiš krik nizvodno, ka Atlanskom okeanu?

Da li si ikada dopustila sebi da zaboraviš pod svodom grada koji je svoje boli potopio u buretu vina i ni malo ne liči na Veneciju?

porto portugal

Sve što nisam znala o miru

Sve što nisam znala o vremenu koje stoji

Naučila sam u gradu

Čiju sam rijeku prešla žmureći.

Čiju sam rijeku prešla vjerujući.

Treba prespavati sve dane u kojima nisi veća od makovog zrna.

Treba biti ptica u kavezu čija vrata se ne otvaraju spolja.

Treba poginuti i roditi se.

Treba popiti i otrijezniti se.

Treba ostati dostojanstvena i žena.

Treba disati gdje je disati lako.

Nikada ne smijem zaboraviti Porto.

Nikada ne smijem zaboraviti nježnost i lakoću postojanja.

Toliko ribe i vina, i želje i mira.

Toliko mira.

Ni katarze, ni suza.

Samo slopim oči i vjerujem.

Samo sklopim oči i tu sam.

Sva svoja nedostajanja skupim u šaku.

Sve svoje puteve spojim u jedan.

Sve svoje godine prodam za momenat.

Momenat na mostu.

Porto.

Kosa mi se stapa sa bojom krovova, haljina nijanse Douro kovrdža se na vjetru

Ledja su mi uspravna i zrela sam u mladosti

Svi mostovi negdje vode

Ovaj me je već odveo daleko

Sama.

A nisam usamljena.

Šta je strašnije od toga?

mvi_3737-39

Fotografije: Jelena Jovićević

Оставите одговор

Comments (1)