Uncategorized

Dragi dnevniče: Kotor, još 65 dana

Bioenergetičari kažu da je tačka u kojoj se prepliće najviše pozitivne energije u Crnoj Gori – Gumno (Lovćen), ali tačka iz koje izranja Cattaro jeste tačka iz koje izvire nevjerovatna energija mrtvog pjesnika koji je zaspao kako bi smo mi na njegovim grudima mirno spavali.

Ne dajte se prevariti – mrtav pjesnik je čovjek najživlji među ljudima.

Tri godine, ili u mojim godinama cijeli jedan vijek, su vremenska varka koju sam bila spremna usaditi u lavlje srce ovog grada. Ipak, moje srce prije nego što je bilo gdje i krenulo, jedva čeka da se ovdje vrati. Za ove tri godine, poželjela sam dobrodošlicu mnogim divnim i manje divnim dušama u Kotor i u svoj život. Takođe sam ih i ispratila. Željela sam da budem sama u Kotoru i najzad je stigao taj trenutak. Da sam ostala sama u bilo kom drugom gradu, možda ne bih naslonila glavu na njegova leđa i bila srećna što sam tu. Što je tu. Što smo tu. Poput dvoje ljubavnika koji oznojeni pale cigaretu, ležeći na kostima Mletačke Republike i ispisujući svoj poslednji stih.

Ludi smo.

Pjenimo od ludila, smijeha i života.

Jer ja sam dovoljno mlada da mrtav grad učinim živim, a Kotor je dovoljno star da ja mogu ostati vječno mlada.  Savršena afera u kojoj ni jedno od nas ne gubi.

Sinoć sam nazvala brata:

-Ja ne mogu ovo.

-Šta ne možeš?

-Ovoliko ljepote. Okrenem se lijevo i vidim najljepši prizor koji sam ikada vidjela. Okrenem se desno, tamo me sačeka još ljepši.

-Je li desno uvijek ljepši?

Nasmijali smo se i shvatila sam: ovo je jedini grad na svijetu koji me ne tjera da gledam pravo. Jedini koji za mene zaustavi vrijeme kako bih se mogla okretati oko svoje ose, a ne ostati u jednoj tački. Najzad, kako bih mogla rasti u sebi do neslućenih visina. Pisati svoju istoriju, kao što to rade pobjednici, kao što je Cattaro jednom to radio. 

Оставите одговор

Comments (1)