nature vibes girl

Uncategorized

Ginger in Montenegro: penjati planine, ali ne samo planine

Biti budan ovih dana ima toliko različitih značenja.

Probuditi se.

Probuditi se sa novim danom.

Probuditi se u odnosima.

Probuditi se iz sopstvenih snova koji su najveća zamka u koju sam upala.

Probuditi se iz zablude.

Iz zaljubljenosti.

Iz uljuljkanosti.

A onda, nakon svega toga, probuditi se zaista.

Oh, koliko mi je samo jutara bilo potrebno dok nisam zaista otvorila svoju dušu. I to samo da ja mogu da je vidim. Kao da su mi sve koprene ovog svijeta sakrile pogled od srži i kao da sam morala skidati sloj po sloj.

Koliko gradova, koliko planina, koliko noći  za sklopiti oči.

Koliko momenata za otvoriti.

A sada sam ovdje.

Pripremam najukusniju hranu koju sam ikada probala, malo prije nego što ću se popeti na najviši vrh Durmitora.

Sama, naravno.

Ispade da mi je osamljenost najslađi tanjir sa koga gutam svaki zalogaj za svoju dušu.

Žena sam. Potpuno sama u srcu ove predivne planine i ne, ne piše mi se. Svaka riječ koju sam znala izgubila se negdje između planinskog vjetra i ovog vjetra u meni. Ovog mog srca koje pokušavam da spasim od onog svijeta ispod.

Trampila bih sve dobre restorane, uštirkanu gospodu i osmjehe ispod kojih nikada ne znaš šta se krije za samo jedan ovakav trenutak. Oči u oči, srce uz srce sa mojom planinom.

Zapravo, to je upravo ono što radim sada. Nikada nisam mislila da je bijeg rešenje.. a onda sam otišla.

Lekcija koju sam naučila ovog puta bila je da moraš prepoznati kada lekcija više nije lekcija, već prosto mučenje.

Ja volim lekcije. Cijeli svoj život ih prolazim, i ovo je onaj slučaj gdje od neprijatelja napraviš prijatelja. Ali onda sam shvatila da moram obratiti pažnju na prelaze. Na nijanse. I nije bilo lako. Ali kada se nalaziš u govnima, da prostiš, moraš znati da li su govna ona u kojima treba da plivaš. Jer neka su tu.. prosto da bi plivao, a to nije poenta. Poenta je iz njih izaći i iz nove, mirišljave perspektive vidjeti zašto si plivao.

Zato je moja današnja poruka za vas: prestanite da plivate u govnima.

Lekcija nije dobra čim ste u njima i završili. I preuzmite vođstvo. Čak i ako u tom trenutku izgleda kao da ga predajete.

Ne, civilizacija i društvo u kojem živite su jedna velika glupost (a ljudska glupost je jedina stvar koja je beskonačna u ovom našem malom univerzumu) i to što dobro funkcionišete u njoj, ne znači da zaista funkcionišete dobro.

Sve dok ne nametnete svoja pravila za svoje bistvovanje, nije dobro. Tuđe je.

I sve dok ne shvatite da je sloboda jedino prema čemu treba da stremite, nije dobro. Nije sloboda.

Znam o čemu govorim.

Dugo sam radila na svom buđenju i priroda i putovanja su mi u tome pomogla više nego bilo šta drugo. Ali ne bih mogla popeti planine, niti večerati sa afričkim plemenima da sam slušala bilo koga oko sebe. Morala sam da slušam svoje srce. To je bio jedini ispravan način.

Ovdje, u planini, hiljadama metara daleko od svega što bi me moglo zaustaviti, mogu da rastem, a da me ništa ne usporava.

Popela sam najviši vrh Durmitora sama.

Prošla najdublji kanjon u Evropi.

I onaj poslednje otkriveni na ovom kontinentu.

Skočila sam sa najvisočijeg mosta koji sam ikada vidjela.

I to je bio samo početak.

Biti žena koja na visokim potpeticama i u predivnoj toaleti hoda ulicama svih tih čarobnih gradova je još interesantnije kada se ispod pliša krije lavlja ćud.

Nekad je lijepo biti samo žena.

Ali je ljepše biti super žena.

Biti zvijer. I zanosna.

I lekcije birati po svojoj mjeri.

I vrhove.

I slobodu.

A sloboda može biti samo totalna.

I možeš živjeti samo jednom.

Samo jedna rečenica se može dodati na svaku priču ikada ispričanu:

‘’A onda je umrla.’’

Uradite nešto da kraj i zaslužite.

Оставите одговор