Ознака: ljubav

Kotor: znaš li sada zašto gorim?

Uncategorized

Kotor: znaš li sada zašto gorim?

Jutros sam disala pod vodom
I skupljala ribe svojim dlanovima
Jutros mi je češka vještica Kotorom šila haljine
I ožiljke
Kosu mi vezivala u mašne
Jutros su me svi kapetani imali
Na glavnom trgu
Tvoga grada
Pa njihove žene pripremile giljotinu na istom tom trgu
Malo prije nego sam naslonila glavu na jedinu dimenziju koju nisi dotakao svojim prstima
Koje nisi svjestan
Savjestan
Prisutan
Ni ti
Ni tvoje žene
Ni tvoji potomci
Konci
Uzroci
Onu kojom sam hodala prije tvog rođenja
I svog
U kojoj sam smrvila grijeh
I osmjeh
U kojoj umrijeh
Na tren
Trista godina mladosti nije malo
Zar ne
Trista godina bez cipela
Kaldrmom čežnje
Bruke
I čekanja
Da se rodiš
Moje su misli krojene po tvojoj mjeri
Moja magla je rasla u zenici tvoga oca
Ja sam te prošla
Ja sam ovdje došla
Iz utrobe tvoje majke
Ja sam sa tobom ljubav vodila u plodovoj vodici
Ona je svojim osmjehom talasala moje okeane
I usta mi stezala suzama od kupina
Ja sam te kupila
Ja sam se bogovima nudila
Od postanka
I svi moji koraci od tebe su koraci ka utrobi tvoje majke
Moje majke

Znas li sada zašto gorim ?

 

4.6.’17., u Kotoru

 

kotor, red dress

Kotor: inkubator za moj život, stanica prije totalne slobode

Uncategorized

Kotor: inkubator za moj život, stanica prije totalne slobode

Zašto sam toliko voljela svoj život u Kotoru?

Šta se to desilo pa sam na trenutak poželjela da nikada ne izađem iz zidina Starog grada, a onda zaista godinama nisam izašla?

Odakle sam se, na prvom mjestu, našla u tom gradu?

Ko sam ja? I zašto Kotor?

Vratiću se na trenutak u jesen ’92. godine. Tada sam se prvi put probudila. Ne znam zašto sam izabrala baš tu godinu, jesen, niti šta je bilo prije toga, ali sve ono što se desilo kasnije, a o čemu donekle mogu govoriti sa sigurnošću, dovelo je do toga da Kotor bude krajnja tačka na mom dosadašnjem putu.

Naime, neću dužiti o onome što se događalo prije Kotora, ali ću otkriti onoliko koliko je dovoljno za razumijevanje moje nadasve žive ljubavi prema tom gradu.

Od samog početka disala sam isključivo kada bih ostala sama sa planinom. Čim sam naučila da čitam, ono što sam nazivala predahom, nalazilo se samo na dva mjesta tada meni poznatog univerzuma: među koricama na stotine knjiga i među stotinama crnih borova koji su nadvisivali sve borbe koje sam svakodnevno vodila.

Igrom slučaja, ili ne, do svog punoljetstva sam iskusila gotovo svaku vrstu zlostavljanja o kojoj se danas govori.

I ne govori.

Obećala sam sebi već u ranim godinama, a čuvajući svoju dušu od svijeta koji me je okruživao, da ću nas sa prvim dobrim jutrom odvesti na neko bolje mjesto.

Začudo, moja duša je čekala isto onoliko strpljivo koliko ja i izgledalo je da bi zbog mog obećanja preživjela i dvadeset godina pakla, a da se ne slomi. Nisam čekala dvadeset. Povela sam je onda kada sam ja imala osamnaest, a sada znam da je ona već tada bila na izdisaju i da sam čekala i dana više, danas nas ne bi bilo ili bi smo bile privid, kao što su mnogi što hodaju – uvjereni da su živi.

Nisam stigla daleko.  Moja prva stanica je bio Nikšić i tamo sam se zadržala duže nego što sam to planirala. U njemu sam doživjela krah koji je odredio moj put od tog grada, pa sve do dan danas. Onda kada sam spustila kofere, već sam bila slomljena, a da to nisam znala. Mislila sam da sam div koji nevjerovatno dobro nosi teret na svojim ramenima, ali sam zapravo bila manja od makovog zrna. Ono što je usledilo nisam prepoznala na vrijeme.

Onda kada sam došla u novu sredinu, sa namjerom da za sebe izgradim život koji neće imati veze sa onim prethodnim i kada je izgledalo da najzad imam slobodu to da uradim, već sam bila duboko u kliničkoj depresiji. Depresivni poremećaj po svojoj prirodi nastupa polako, uvlačeći se u crte karaktera, oponašajući osobine koje vrlo lako mogu biti dio ljudske ličnosti. Tek onda kada se desio agresivni napad bolesti, shvatila sam da nešto nije u redu i da to nisam ja, već nešto što moje tijelo smatra domom i nagriza njegove vitalne organe, sada kada svoju dušu više nisam osjećala kao svoju.

Tu smo se ja i ona razišle.

Na početku nisam očajavala, oduvijek sam bila neko ko se hvata u koštac sa svim problemima koji su mi se nalazili na putu. Imala sam devetnaest godina kada sam potražila pomoć.

To što sam cijelog života prije toga većinu bitnih razgovora vodila sa samom sobom, učinilo je da budem svjesna svog problema i da onda kada nisam bila sposobna da kontrolišem stanje svog tijela i duha, na to što se događalo gledam sa strane. Nije li me sve do tada život učio da istovremeno budem i akter i posmatrač?

Prve godine sam spavala i plakala. Bilo je to kao da konstantno neko ili nešto umire i ne postoji predah. Nije postojala utjeha. Nikada me prije, a ni kasnije nešto nije boljelo toliko kao tada kada ničega nije bilo. Izgledalo je kao da niti jedan psiholog ni psihijatar nemaju rešenje. A onda smo našli rešenje. Više nisam plakala.

Spavala sam. Dobri dani su bili oni u kojima sam bila budna više od četiri sata. Terapije na kojima sam bila činile su da, kada već ne mogu da riješim problem, ne budem budna dok traje.

Druge godine sam dosta ekperimentisala sa medikamentima i veći dio tog perioda obilježio je jak bol. Konstantan bol. Kasnije sam o njemu pisala u romanu Vodi me na vodu.

-Kako izgleda kada me boli? Bol mi pumpa srce i dišem između dva jecaja. Kao da rađam bol. Kao da pucam po šavovima. Kao da se meso i kosti odvajaju, a koža se guli. Tada nisam u mogućnosti da ustanem iz kreveta. Potpuno sam paralizovana. Kao da imam groznicu. 

U isto vrijeme sam proživljavala bolest čiji je glavni simptom bio odsustvo volje i želja za prekidom života i pokušavala da se izliječim. Čak i tada sam bila svjesna da sam duboko u čeljusti bolesti koja među prvima, uz srčana oboljenja, prouzrokuje invaliditet. Teška depresija se svrstava u istu kategoriju invaliditeta kao terminalni stadijum raka.

Proživjela sam trenutke u kojima se nisam ubila samo zato što sam bila previše slaba čak i za to.

Danas ne znam koliko sam terapija za to vrijeme promijenila, ali ću se uvijek sjećati poslednje. U pitanju su bili antidepresivi, stabilizatori raspoloženja i kokteli infuzija. Prvo da smiri bol i utiša misli, drugo da umrtvi osjećaje, treće da pomogne obamrlom tijelu da obavlja osnovne funkcije.

Tog perioda se sjećam kao totalnog odsustva emocija, osjećaja, bilo čega što ljudsko biće čini čovjekom. Bila sam tijelo, ali nisam osjećala apsolutno ništa. Emocije nisu postojale, čula nisu bila funkcionalna i nisam imala osjećaj za vrijeme. Taj period je bio vrlo važan za razvoj moje ličnosti, jer znam kako je ne osjetiti apsolutno ništa kada umre neko drag,  ne osjećati mirise, ukuse, ne čuti zvukove i ne vidjeti boje. Živjeti u međuprostoru. Ne željeti ništa. Apsolutno ništa.

Bila sam prazna hartija na kojoj više nisam pokušavala iscrtati bilo šta, jer nije bilo važno. Bilo je važno samo pregurati dan.

Nisam mislila. Ne sjećam se šta sam radila tih dana, pretpostavljam da sam većinu vremena spavala ili ležala zatvorenih očiju jer je i držanje kapaka otvorenim bio veliki napor.

Kako sam onda danas budna?

Bilo je tu svega: na trenutak pogođena terapija, psihijatar koji je, zainteresovan za moj slučaj, pozajmljivao svoje knjige koje bih nosila kući i proučavala, trenutci snage. A onda se desilo ono ključno.

Neko vrijeme sam živjela uz totalnu depersonalizaciju i bez osjećaja za vrijeme. Stanovala sam u maloj garsonjeri preko puta filozofskog i moj prozor je gledao na nekakvo drveće ispred zgrade. Jedno je bilo toliko blizu mog prozora, da bi mu grane pri pokretu vjetra udarale o staklo. Pogledala sam u to drvo, bio je sunčan dan i grane su mu bile u ciklama cvatu. Sledećeg puta kada sam pogledala u to drvo, grane su mu bile vlažne i gole, a pod uličnom svjetiljkom prosipao se snijeg. U tom trenutku, svi strahovi koje sam osjetila od postojanja su se ujedinili i prodrmali mi kosti. Bilo me je strah svog života. Svoje istine. Spavala sam mjesecima. Nisam skrenula pogled ka tom prozoru mjesecima. Nisam primjetila kada se proljeće pretvorilo u ljeto, ljeto u jesen, jesen u zimu. Nisam bila tu. Drvo je cvjetalo, pa ogoljelo, a ja se nisam sjećala svog budnog stanja za to vrijeme.

Osjetila sam. Osjetila sam, prvi put posle toliko vremena. Strah. I miris smrti. Svuda oko mene. Pogledala sam u kalendar. Period koji sam provela boreći se sa depresijom, a onda spavajući, više se nije brojao danima, niti mjesecima. Prošle su godine.

Danas se sjećam tog drveta kao nečega što mi je spasilo život. Bila sam uplašena i bijesna. Nisam razumjela svoj put. Bijes je bio moj pokretač. Bila sam zvijer tih dana. Znala sam da je kraj. Ili bolesti, ili objema. Odlučila sam da je ubijem. Čak i ako je to značilo da ću sa njom ubiti sebe.

Istog dana sam, na svoju ruku prekinula terapiju. Već sledećeg dana sam sjela da donesem konačnu odluku.

Vijećala sam, ili ću živjeti bez bolesti ili neću uopšte. Dala sam sebi potpunu slobodu i nisam se plašila ni jednog, ni drugog. Bila sam slobodna da donesem odluku. Smrt je izgledala kao nježno, savršeno rešenje. Bila sam spremna. Nije mi bilo žao ničega što bi budućnost mogla donijeti, a što ako to učinim neću biti tu da vidim. Nisam mislila da ću ikada uspjeti da se izliječim. Nisam znala ni da li vrijedi truda. Zasigurno sam znala jedino da ne želim da živim tako.

A onda sam legla na krevet i u mrtvoj, nikšićkoj tišini nisam mogla čuti svoje srce. Umirila sam disanje, postavila ruke na lijevu stranu grudnog koša i čekala. Trebalo mi je neko vrijeme da ga čujem. A onda sam čula. Zvučalo je kao tiha vojska. Zvučalo je kao eho duše. Kao da je živo. I kao da se bori. Kao da želi da se bori. Kao da govori – nemoj, depresija te laže.

Dala sam mu priliku. Još jednu.

Uzela sam papir i olovku i napravila plan za život. Ratni plan. Nisam imala šta da izgubim. Znala sam da je to bitka koja će odrediti ishod.

Sledećih stotinu dana provela sam u potpunoj izolaciji, prateći plan koji sam tada napisala. Isti onaj plan koji je kasnije jedan izraelski psiholog poželio primjenjivati na svojim pacijentima.

U pitanju je bila samoosmišljena terapija koja bi se mogla nazvati svojevrsnim eksperimentom, a koja je uključivala afirmacije, meditaciju, različite vrste psiholoških vježbi, poseban režim ishrane, naporan fizički trening, posebne vrste čajeva, vitamine, liječenje poezijom i tako dalje, a sve to određenim redosledom koji se ponavljao svakog dana. Čak i kada sam spavala, ostavila bih određenu poemu, afirmaciju, govor ili zvuk, kako bih komunicirala sa podsvjesnim.

Na početku sam vodila dnevnik tako što bih snimila svoje misli na kraju svakog dana. Vrlo brzo sam imala snage da pišem.

Nakon stotinu dana takvog života, sa sigurnošću mogu reći da sam napravila čudo. Bila sam spremna da izađem u svijet. Depersonalizacija je nestala i nikada kasnije nisam iskusila tešku depresiju. Imala sam par depresivnih epizoda nakon tog perioda, ali one su bile bezopasne u odnosu na sve što se dogodilo ranije. Bila sam bezbjedna.

Sastala sam se sa svojom dušom posle toliko vremena.

Bila sam novorođenče u tijelu djevojke i sa iskustvom od dvije stotine godina. Bila sam željna mirisa, boja, ljudi, gradova. Lijepih stvari. Svega onoga što uzimamo zdravo za gotovo kada mislimo da je dostupno.

Život nije vrijedan dok nije zaslužen.

A ja sam svoj debelo platila.

Ovaj život je moja zlatna medalja.

Ovaj život se smije za sve dane u kojima ja nisam.

Malo posle toga, napisala sam roman Vodi me na vodu u roku od mjesec i po dana. Ja koja godinama prije toga nisam mogla da govorim.

Osjećala sam da sam zdrava. Oh, koliko sam bila srećna kada sam prvi put posle bolesti bila tužna, osjećajući da sam zdravo tužna.

Bila sam spremna da izgradim onaj život o kom sam maštala prije svega.

Htjela sam grad u kom ću biti sigurna. Grad koji neće predstavljati opasnost za mene i koji će imati dušu koja će moju naučiti da ponovo hoda. Koji će biti inkubator za moj novonastali život, stanica prije totalne slobode.

Kolijevka u koju ću leći dok mi ne ojačaju krila.

A onda sam spakovala svoje najljepše haljine, ispružila ruke i krenula ka obali. Našla sam kućicu,rasplela kosu i nastanila se u najljepšem zalivu svijeta.

Nisam mogla otići u bilo koji drugi grad, onako krhka i nova. Kotor je bio zlatni kavez koji je čuvao moje organe, dok mi rebra nisu ojačala dovoljno da to rade sama.

Kada sam došla u Kotor bila sam slobodna i neukorijenjena. Nisam imala gdje da se vratim niti gdje da odem. Nisam imala šta da izgubim. Došla sam tu da učvrstim svoje postojanje na mapi ovog svijeta, ali i u samoj sebi.

U Kotoru sam provela godine u kojima sam posle dugo vremena bila zdrava. Bio je nježan prema meni i ostavljao me je samu kad god mi je to trebalo. A opet, bio je samo moj uvijek kada bih to poželjela. Zimski, kišni dani kada bih ostajala sama u cijelom gradu i satima mogla hodati kroz uske, mračne uličice, bili su mi najdraži. Tada bih se igrala sa kišom koja je spirala sve što je ikada bilo i sve što će ikada biti i učila me da budem prisutna u sadašnjem momentu. I bila sam – ništa drugo na ovom svijetu nije postojalo sem naše duše, ispreplitane, zrele i žute.

Kotor nije bio brži od mene. Dozvoljavao bi da se odmorim koliko god mi je to bilo potrebno. Nekada mi se činilo da mi kupuje vrijeme. Da čini da satovi stanu.

Bio je grad od satena za moje stare snove.

Sve moje staro ponovo se rodilo među zidinama Starog grada.

Prvi miris koji sam osjetila posle toliko godina, bio je miris ribe. Prva muzika, smooth jazz u Evergreenu. Prvi dodir vjetra iza koljena, na kotorskoj rivi. Prvi žmarci zbog načina na koji neko drži cigaretu, u Staroj vinariji. Po prvi put ikada, bila sam bezbrižna.

Bio je čuvar mojih tajni, mojih suza, osmjeha i poljubaca u svojim tako šarmantnim ulicama, da sam na njima morala ljubiti i voljeti onako kako nigdje drugo ne bih znala. Ali uvijek sam se čuvala. Uvijek sam čuvala svoj spokoj i svoje srce, jer najzad, ono je kucalo onda kada ništa drugo nisam mogla čuti.

U Kotoru se dogodilo moje prvo prepoznavanje. Kada sam je uvela u Stari grad, moja duša je već bila rumena od slatke boli pripadanja i jasno sam joj vidjela obrise svuda oko sebe, dok je u meni pupjela i gorjela, šapućući da smo stigle kući.

Podario mi je karmičke i sudbinske susrete, moćne energije i znakove kraj puta koji su mi pomagali da rastem u sebi.

Uplitao mi je kosu i popravljao haljine dok sam rasla u samosvjesnu i samodovoljnu ženu.

Najzad, u Kotoru sam stvarala. Bila sam na ti sa bogovima.

Negdje, na nekom od trgova, među ulicama zagrljaja, napipala sam svoju srž.

Svedočila sudbinskom, okultnom, božanskom i prastarom.

Na tom sam kamenu pala na koljena pred sopstvenom dušom.

Tu me je primila nazad.

Danas sam pisac, to što svakodnevno osjećam mirise nalazim malim čudom, blues me čini srećnom i napijem se od jedne jagode koja je stajala u vinu. Od litre vina ne.

Uvijek mi izmami osmjeh to što moja poezija, moju proza i moj život čine da naziv ovog grada ide uz moje ime gdje god se pojavim. O nama su govorili putnici, pisci i pjesnici i time mi ukazali nevjerovatnu čast i ako sam svjesna da je moj život u Kotoru i sa Kotorom bio sve samo ne običan.

I sasvim nježno, uz slavu života i ljubavi, stigli smo do ovog trenutka.

Upravo sam napustila grad.

Spremna sam.

Spremna sam za priču koju sam za sebe pisala stotinama noći na balkonu St.Anne, broj 415, u Starom gradu, u Kotoru.

kotor, crna gorakotor, montenegrokotor, cattaromontenegro, kotorkotorkotor, red dresskotorkotorkotorkotor, cattaro, montenegro

Madmazel, are you okay?

Uncategorized

Madmazel, are you okay?

Na uglu
Rue Saint Lazare i Notre Dame de Lorette
Semafori se prelivaju previše slatkim francuskim vinom
Ulica miriše na Prever
Ili je Prever mirisao na nju
Sada mirišem ja
I svi koji treba da budu tu su tu
Mada se mi uvijek držimo onih bespotrebnih
Zar ne?
Neko prolazi, traži sitniš za cigarete dok otkopčavam neudobne sandale
Jer kako ono beše
Nije važno u kakvim cipelama hodaš
Kada hodaš ulicama Pariza
(nekima od nas)
Sjedim na svom početku
Uvijek sam bila nevjerovatno dobra kada se rastajalo
(tek tada sam nevjerovatno dobra)
Pravila bih pjesmu od poslednjeg zbogom
Ali šta ću sa početcima?
Početci su potvrda da ću zaboraviti kraj
(onaj prije početka)
Da ću zaboraviti sve.
Već se nadvio zaborav
Na bezbrižna jutra
Oporo vino
Zagrljaj u kom sam se osjećala tako sigurno
Tvoje lijepo lice i snažna ramena
Uske uličice u čijem mraku si me ljubio.
Natjeraće me put
Natjeraće me ove mile ceste da zaboravim sve
Ono što je milovalo i ono što je lomilo sve moje prethodne živote
I onaj sa tobom
A ja koljenima stežem ostatke
Otimam sjećanja
Otimam Kotor
Otimam mjesta za koja niko nikada neće znati
Na koja nikada niko neće moći da me podsjeti
Pa pišem pjesme
Tebi pišem pjesme
Imaš pjesme dečače
Imam ih i ja.
Mi pjesnici smo vile i vještci
Psihopate toplog srca
Sposobni da stvorimo zasebne svijetove
Zamrznemo trenutke zauvijek.
Plašim se da zaboravim priču u kojoj više nema ni mene ni tebe
Plašim se da joj papir nije dovoljan
Ali i sam si govorio da sam luda
Paleći cigaretu i ne razaznavajući ni jednu moju misao.
Mi pjesnici smo vile i vještci
Psihopate toplog srca
Sposobni da stvorimo zasebne svijetove
Zamrznemo trenutke zauvijek
U Parizu, Lisabonu, Barseloni
Ja sam daleko
Pak, ne dovoljno daleko
Da pobjegnem od papira
Pa na uglu Rue Saint Lazare i Notre Dame de Lorette te imam.
‘’Volim te’’ se desilo
Zar ne?
Samo treba da pročitam dva reda prije.
Svoje misli natapam vinom
Svoje misli naslanjam na početak
Dok iznova proživljavam onu prethodnu priču
(još ovaj put)
Jer rekla sam ti
Volim da napravim pjesmu za kraj
Da tečem pjesmom
Da ona teče mojim grlom
Kičmom
Medjunožjem.
Negdje izmedju kraja i početka
Ostavljam
Tvoje usne na mojoj koži
Tvoje uzdahe na mom uhu
Tvoje prste u mojoj kosi
Tvoja obećanja
Tvoj pokušaj da uz mene budeš neko drugi
(kao da je lako)
Tvoje odustajanje
Tvoj inat
Tebe na meni
Umro si u meni kada sam pala u zagrljaj Pariza
Probola sam naš grudni koš olovkom
Tako lako
Uz neki Koop island blues
Uz par gutljaja
I par cigareta
Zamagljen pogled na trenutak
I jedno
Madmazel, are you okay?

Pariz, jun ’16.

pariz pariz3 pariz4 pariz2

Ljubavna pisma: Lisabon

Uncategorized

Ljubavna pisma: Lisabon

Lisboa, meu amor.

Nikada nisam završio pjesmu dok sam ležao pored nekoga. – rekao mi je jedan pjesnik onda kada sam ja ležala na tvojim dokovima. Ja nisam mogla završiti svoju onda kada sam bila tvoja. Onda kada si me učio svojim slovima, kada si me toliko čvrsto grlio da je sve što sam osjećala bila beskrajna sloboda. Nikada me niko nije stezao toliko da je napokon bilo prijatno ne disati. Naučio si me čežnji i prije nego što si mi poželio dobrodošlicu.

Ausiar – čežnja.

Ako se može čeznuti za pogledom zalutalim na rastopljenom Suncu sa vidikovaca Lisabona. U taj pogled sam se zaljubila prije nego što sam se zaljubila u sve one koje su zalutali na meni.

Ako se može čeznuti za marokanskim haljinama koje su krile moju kožu od ulica Lisabona, kao da te ulice sve o njoj već nisu znale i prije nego što su je dotakle svojom prašinom i ispratile svojim rukama.

Htjela sam praviti iluziju u gradu koji je na iluziji izgrađen i šta sam dobila? Da sam tamo i sada kada sam miljama daleko.

Ako se može čeznuti za dušom koja nije srodna i pepeljarom iznad pupka koji je i dalje centar mog univerzuma.

Za vlažnim usnama, policijskim sirenama u gluvim ulicama, u kojima sam glavu naslanjala na dlanove grada čije dodire osjećam na sebi dok hodam ulicama Kotora. Kotor je gledao otiske tuđih prstiju na mom vratu, ali nikada nije ostao nijem pred njima. Kotor bi izvukao svoje meleme iz fioke Starog grada i činio da koliko god gradova prođem, ostanem neokrnjena. Kotor ćuti od kad sam se vratila.

Lisabon će mi dozvoliti sve:

Dolaske i odlaske, poljupce na svojim balkonima, krovove i vino, fado i tramvaje. Dozvoliće sve, ali ne i zaborav.

Znaš,

Ko god da si, u Lisabonu bih te pitala da pođeš na kraj svijeta sa mnom, ali već bi smo bili tu.

Onda bih rekla:

-Dođi da zajedno spavamo na aerodromima.

Ali na kojim aerodromima se čeka sreća?

Neko čita ovaj tekst tražeći upustvo za Lisabon. Ja nemam upustva za Lisabon. Nikada nisam imala upustvo za ljubav.

Majke, ne puštajte kćerke u Lisabon, Lisabon je ono što mlada djevojka ne bi trebala znati.

Kćerke, ne pitajte, spakujte svoje najljepše haljine i odlazite. Vodićete ljubav sa sopstvenim postojanjem pod purpurnim, promuklim svodom.

Majke, ako im dopustite, nikada više nećete vidjeti svoje kćerke.

Kćerke, nikada više nećete biti iste.

Kada odeš u Lisabon, teško je vratiti se, šta god da te tamo gdje si se zaputio čeka.

I sada znam:

Ovo nikada neće biti čežnja, ovo će uvijek biti saudade.

 

S ljubavlju, Jelena

CascaisCafe do Monte, toalet